Sljedeći filmski junak mogao bi nastati u Lyferi

Kinematografija je oduvijek stvarala osobe koje prije nečije mašte nisu postojale. Čak i kada je izvođač stvaran, identitet s kojim se susrećemo na ekranu nastaje kroz kasting, pisanje, kostimografiju, masku, kinematografiju, scenografiju i izvedbu. Generativna umjetna inteligencija u taj proces uvodi još jednu mogućnost: lik može započeti kao umjetni identitet čije se vizualne značajke razvijaju prije nego što se uključe glumac, kostimografski odjel ili fizički set. Za filmaše koji istražuju humanoidne likove umjetne inteligencije zanimljivo je pitanje kako taj identitet može steći dovoljnu dosljednost i specifičnost da bi podržao priču.

Velik dio privlačnosti dizajna likova umjetne inteligencije dosad se povezivao s pojedinačnom konceptualnom slikom. Pojavi se upečatljivo lice, kostim naznači smjer ili neobična kombinacija materijala učini izmišljeno biće uvjerljivim. Te slike mogu biti korisne, ali filmski lik mora opstati i izvan uvjeta zahvaljujući kojima je prva slika bila uspješna. Istu osobu moramo prepoznati u krupnom planu i širokom kadru, noću i danju, prije i nakon promjene kostima, a naposljetku i kroz događaje koji mijenjaju njezin izgled.

Taj zahtjev mijenja ono što vrijedi razvijati. Slika postaje početak istraživanja lika, a ne točka na kojoj istraživanje završava.

Od slike do lika

Prvo pitanje odnosi se na to koje značajke pripadaju identitetu, a koje određenoj interpretaciji tog identiteta. Oblik lubanje, odnos između glave i ramena, uobičajeno držanje ili neobičan raspored osjetilnih elemenata mogu postati prepoznatljivi poput odjevnog predmeta. Te značajke čine strukturu u odnosu na koju kasnije promjene imaju smisla. Ako se sve promijeni odjednom, gledatelj ima malo razloga sljedeću sliku shvatiti kao još jedno pojavljivanje istog lika.

Humanoidi tu razliku čine osobito vidljivom jer njihova tijela ne moraju slijediti anatomiju ljudskog izvođača. Keramička površina, prozirna membrana ili metalna struktura izmijenjena višekratnim popravcima mogu sugerirati različito podrijetlo. Zglob može upućivati na ograničenje kretanja; lice bez poznatih očiju može promijeniti način na koji publika tumači pažnju. Izbor materijala stoga može prenositi informacije o izmišljenoj tehnologiji, društvenom položaju ili svrsi za koju je biće izvorno konstruirano.

Razmislite o razlici između oštećenja dodanog kako bi lik izgledao dramatično i popravka koja djeluje kao da je izvedena materijalom koji je bio pri ruci. Drugi izbor otvara pitanja o okolnostima lika. Netko je održavao to tijelo, a popravak nam može nešto reći o onome što mu je bilo važno. Mali, koherentan detalj piscu može ponuditi više prostora za rad nego složena površina čije značajke nisu međusobno povezane.

U Lyfera, to je dio razloga zbog kojeg radimo s umjetnim identitetima. humanoidni popis nudi prepoznatljive vizualne početne točke koje se mogu istraživati kroz različite uloge. Na slikama koje prate ovaj članak postojeći se talenti reinterpretiraju kroz izmišljene kostime i okruženja. Te su scene urednički koncepti, ali lica i njihove prepoznatljive strukture potječu od identiteta koji su već prisutni na popisu.

Kontinuitet postaje dio dizajna

Generativni alati omogućuju istraživanje alternativa dok se lik još definira. Redatelj može usporediti ceremonijalni i praktični kostim, smjestiti lik u nepoznatu klimatsku zonu ili istražiti kako bi se tijelo moglo promijeniti nakon godina uporabe. Vrijednost tih eksperimenata ovisi o tome odgovaraju li na kreativno pitanje. Samo stvaranje većeg broja varijacija ne čini lik razvijenijim.

Jedno korisno pitanje jest ostaje li prepoznatljiva značajka jasna kad se promijeni kontekst. Kutna glava može izgledati prepoznatljivo na jednoličnoj pozadini, ali nestati ispred složene arhitekture. Fini uzorak na koži može biti važan u krupnom planu, a gotovo beznačajan u udaljenom kadru. Rano uočavanje tih razlika pomaže umjetničkom direktoru odlučiti koje značajke trebaju omogućiti prepoznavanje na pojedinoj razini prikaza.

Lyferin okvir identiteta, uključujući Soul, Passport i vizualne reference, daje ovom radu organizacijsko načelo, opisano u Kako funkcionira. Identitet pruža referentnu točku za kasnije prikaze. To se ne smije zamijeniti s jamstvom da će svaki generirani kadar sačuvati svaku značajku: kontinuitet i dalje zahtijeva usporedbu, odabir i ispravke.

Za produkciju je ta razlika važna jer namjerna transformacija i slučajna nedosljednost u početku mogu izgledati slično. Ploča koja nedostaje na licu može biti posljedica događaja u priči ili jednostavno generacija u kojoj dizajn nije sačuvan. Odobrena referenca i zapis planiranih promjena omogućuju timu da uoči razliku. Lik se može razvijati, a obrazloženje tog razvoja pritom ostaje dostupno ljudima koji ga razvijaju.

Izgradnja svijeta iz lika

Dovoljno precizan lik može početi sugerirati svijet koji ga okružuje. Konstrukcija tijela podrazumijeva materijale, alate i sustave održavanja. Odjeća sugerira klimu ili konvenciju. Čak i položaj šarke može potaknuti pitanja o prostorima za čije je nastavanje to tijelo bilo osmišljeno.

Izgradnja svijeta stoga može napredovati prema van, počevši od pojedinca. Umjesto osmišljavanja cijelog svemira i naknadnog pronalaženja nekoga tko će ga nastaniti, kreativni tim može ispitati posljedice konstrukcije lika. Humanoid izgrađen za rad u korozivnom okruženju mogao bi imati zaštićene mehanizme i zamjenjive vanjske površine. Biće namijenjeno tome da izdrži stoljeće moglo bi nakupljati slojeve tehnologije iz različitih razdoblja, zbog čega bi njegovo tijelo postalo zapis o društvu koje ga je održavalo funkcionalnim.

Odnos može funkcionirati i na razini vizualnog ritma. Inês Silveirina žljebasta struktura lica i visoki kranijalni elementi sugeriraju arhitektonski jezik koji se može razviti u stupove, komore i urbane siluete. Kontekstualna slika u ovom odjeljku istražuje tu mogućnost. Okruženje je izmišljeno za ovaj članak, a nije predstavljeno kao utvrđeni dio povijesti talenta.

Takve poveznice fikcionalnom okruženju daju određeni stupanj unutarnje logike. Potiču publiku da povjeruje kako su tijelo i svijet nastali iz povezanih okolnosti, čak i kada nijedno nema ekvivalent u stvarnom svijetu. Za znanstvenu fantastiku takva je koherentnost često korisnija od gomilanja nepoznatih predmeta samo zato da bi prizor djelovao futuristički.

Novi materijal za pretprodukciju filma

Neposredne primjene ne ovise o mogućnosti automatskog generiranja cijelog filma. Umjetni identiteti već mogu služiti kao subjekti vizualnog istraživanja: predstavljanja likova, studije kostima, ključne grafike, plakati i slike koje pomažu prenijeti atmosferu predložene produkcije. Svaka od tih primjena ima drukčiju svrhu, a korisna slika tu svrhu čini jasnijom.

Redatelj možda želi razumjeti odnos između dvaju likova prije nego što se obveže na prizor. Scenarist može uvidjeti da gledanje fizičkih ograničenja lika mijenja radnju koju je napisao. Scenograf može upotrijebiti koncept za razgovor o odnosu kostima i okruženja. U svakom slučaju slika postaje nešto konkretno što suradnici mogu proučiti i oko čega se mogu ne slagati.

Postoji praktična granica između ovog rada i dovršenog produkcijskog materijala. Uvjerljiv statični prikaz ne pokazuje kako se pomiče zglob, može li se kostim izraditi ni hoće li animirana izvedba ostati uvjerljiva kroz cijelu sekvencu. Modeliranje, rigging, izvedba, animacija i kompoziting imaju vlastite zahtjeve. Ovdje prikazani koncepti pokazuju urednički smjer; nisu dokaz da Lyfera te produkcijske faze isporučuje kao jednu uslugu.

Ako se ta razlika ima na umu, AI humanoidni likovi mogu učiniti ranu kreativnu raspravu preciznijom. Omogućuju istraživanje odluka prije nego što se te odluke ugrade u znatno veću produkciju.

Što je važno nakon stvaranja lica

Kako uvjerljivi generirani portreti postaju dostupniji, sposobnost stvaranja privlačnog lica sve će rjeđe biti dovoljna za stvaranje nezaboravnog lika. Teži se dio posla odnosi na ono što se zadržava kroz različite pojave i na ono što publika počinje povezivati s tom osobom.

Prepoznatljivo lice može stvoriti prvi dojam, ali lik svoje mjesto u priči zaslužuje kroz odnose, izbore i posljedice. Vizualni dizajn može pripremiti teren za taj rad. Može nagovijestiti ranjivost, prikriti informacije ili fizičku promjenu učiniti značajnom, pod uvjetom da ti detalji ostanu povezani s onim što priča radi.

U tome vidimo mogućnost koja nas zanima kod umjetnih identiteta. Talent može pružiti prepoznatljivo polazište za antagonista, putnika, čuvara ili biće čija uloga još nije napisana. humanoidi u katalogu Lyfere mogu se promatrati u tom duhu: kao identiteti iz kojih može izrasti kreativni smjer, pri čemu će konačni lik oblikovati ljudi koji razvijaju projekt.

Sljedeći filmski junak mogao bi započeti u Lyferi jer bi prva faza castinga sve više mogla uključivati identitet stvoren upravo za istraživanje. Hoće li taj identitet moći nositi film i dalje će ovisiti o priči i odlukama koje dojmljiv izgled pretvaraju u nekoga koga publika želi pratiti.